Nino Dronjak: Moj život i življenje

Na ovoj slici smo ja i Nikolin sin, moj sinovac Vladimir. Puno me pita, ali od čestog slikanja ne dozvoljava da mu sve detaljno odgovorim. Poslje me nagovarao da mu sve ovo napišem, i tako je ova priča krenula.

Prije nego što sam se uopšte odlučio na ovako nešto, morao sam da ipak napravim neki plan. Dati o sebi samo osnovne podatke , bilo mi je malo besmisleno jer ko je htio to saznati bilo je dovoljno da pogleda moj rodni list i gotovo. Pisati o sebi nešto što bi bio neki moj skraćeni životopis ? Pa bilo mi je i to kao započeti neki posao a ne dovršiti ga. Zato sam odlučio napisati sve ono čega se sjećam iz mog života, bilo da je lijepo , bilo da je ružno. Ići ću nekim redom pa što ispadne. Na kraju sve ovo što napišem mogu jednim klikom i da bacim u koš za smeće. Svjestan sam i toga da će možda neko, gledano sa današnjeg načina života i življenja, možda s nevjericom gledati na ono što napišem, ne razumijevajući ta prošla vremena i običaje nas koji smo rasli bez radija, televizije, telefona i da ne kažem kompjutera. Nas koji smo rasli uz petrolejku i prve sijalice vidjeli možda tek u svojoj petnaestoj ili šesnaestoj godini. Nas koji smo zimske raspuste provodili trčeći u štalu i gledajući jeli se koja ovca objenila. Nas koji smo uvečer slušali, mjesto gramofona i ovih novih akustičnih uređaja, gusle i junačke narodne pjesme koje kakvih pjesničkih ciklusa ili smo, kad smo naučili prva slova, umjesto lektire čitali narodne pjesme , koje je skupljao Vuk Karadžić i sam slušajući slijepoga guslara Filipa Višnjića. Da vjerovatno će biti i takvih, ali šta se tu može. Sve teče, reče jedan filozof, pa tako i vrijeme i običaji se mijenjaju a život donosi nove tehnike i nove spoznaje, koje usput rečeno su u ove krajeve stizali prilično sporo, ali neminovno. To je u redu i treba tako. Da puno ne okolišam, ko mačka oko vruće kaše nego da pređem na ono zbog čega sam počeo da pišem ove retke.

Dakle kako piše u rodnom listu, zovem se Dronjak Nikola od oca Milana i majke Zorke. Rođen sam u vihoru drugog svjetskoga rata i kako piše u „Krštenici“ to je bilo 13. Marta 1944. Dali je datum baš tačan ne mogu tvrditi jer nama djeci, upisanoj poslije rata u matične knjige, pisalo se po sjećanju, a znalo se, ako je dijete rođeno blizu nove godine, dogoditi da zbog vojske, polaska u školu i bog te pita kojih još razloga dijete bude upisano da je rođeno u godini koja je nadolazila. Rodno mjesto mi se zove Cerovac. Rođen sam kao drugo dijete ali sam živio kao prvo jer mi je brat, koji je rođen prije mene, umro kao beba. Poslije mene moji roditelji su imali još troje djece, jednoga sina i dvije ćerke. Na današnji dan, kad ovo pišem, živi smo sve četvero.Da zaboravio sam napisati i današnji datum, tako da se znade kada su ovi redci ugledali svijet. Dakle danas je 26,februara 2012. godine. Još 16 dana do moga službenoga rođendana.

Koliko sam zapamti po pričanju mojih roditelja, nedugo po rođenju, s partizanima je kroz naša selo naišao i jedan pop. Po tadašnjim običajima, a i današnjim, djeca su krštena i ako je bio rat i ako su partizani imali malo poseban odnos s crkvom i popovima, ali je bilo i onih popova koji su pristupili partizanima i s njima prošli sve muke i golgote. E tako je bilo i ovaj put. S partizanima je naišao pop Ilija Ćuk (bakula) i pošto je partizanski štab bio na Paripovcu (jedan zaseok cerovački duboko uvučen u srce južnoga velebit), e taj me je pop krstio, a kum mi je bio Dušan Marčetić (Vugonja), inače jedan od komandira te partizanske jedinice. Sve nedaće rata sam podnio junački i nisam se razbolio, ali zato sam to nadoknadio po završetku rata. Pričali su mi kako su me konjskim kolima vozili u Gračac k doktoru, kako me je majka nosila u Knin u bolnicu i tamo bila samnom. Pričali su mi kako sam za vrijeme rata, dok smo se sakrivali po šumama i gorama, prelazio iz naramka u naramak, jer me majka stalno nije mogla nositi. Kao glavnoga pomagača imenovali su mi moju tetku Miku, tatinu rođenu sestru.

Po završetku rata živio sam i igrao se u Cerovcu, skačući po livadama i pentrajući se po kamenju i drveću. Sa tih pothvata znao sam se često vratiti i krvavih koljena, a bogami i jednom razbijene glave, kad me moja tetka, vozeći drva na konjskim kolima, prevrnula i kad me je spasilo to što su se kola naslonila na jedan rastić i nisu me prignječila ali je glava zveknula od neki kamečak tak da je vjerovatno bilo dreke a bogami i krvi.

Otac mi se nekako poslije rata odmah bio zaposlio u nekom rudniku koji se nabrzo i zatvorio a poslije kao lugar i kao lugar je dočekao i penziju. Već sa mojih pet godina dali su me kod djeda i babe u Zrmanju. To su bili majčini roditelji i zvali su se Sučević Đurađ i Sava. Očevi roditelji su nastradali za vrijeme rata Djeda su mi ubili četnici kod ovaca a babu su prebili kod kuće i nakon nekoga vremena od posljedica koje su ostale poslije toga, je i umrla..Djed po ocu se zvao Dragija a baba se zvala Janja.

Vjerovatno kod djeda i babe u Zrmanji nisam bio stalno ali sam zato stalno bio kad sam pošao u školu. Moj polazak u školu pamtim po tome što sam prvi dan kad sam dobio bukvar utekao s nastave i otišao kod djeda koji je u to vrijeme sa ostalima nešto radio oko zadruge. Da, napominjem da je to vrijeme neuspjele kolektivizacije po uzoru na ruski kolhoz. Te zadruge su se već raspale negdje oko 51. godine. U Zrmanji sam proveo četiri godine i završio četiri razreda. Šta se sjećam iz tih dana? Pa sjećam se da nisam volio dugačke suklene čarape jer su me žarile. Sjećam se da su se u Zrmanji igrale nogometne utakmice preko ljeta. A igrali su ih naši mladići koji su bili po školama kojekuda, a najviše u Beogradu , Zagrebu, Rijeci i Splitu. Sjećam se i učitelja, nekoga Žbil Ernesta, kojega pamtim po tome što je dobro baratao šibom od rakite, i sada me čini mi se zasvrbe dlanovi kad se toga sjetim. Bio je i neki Vidas a poslije je došla i Darinka Maričić. Škola u Zrmanji je bila samo četverorazredna tako da sam već 1954 u jesn po želji mojih roditelja bi u Zemunu i tamo nastavio školu. Prvo što su mi napravili kad sam tamo došao je bilo da su me ošišali nagolo i kupili mi „đačku „ kapu na kojoj je bio broj 5. Kao ti peti razred. To moje školovanje u Zemunu je bilo puno avantura i kojekavih događaja. Sjećam se kako mi se ujak Bogdan umjesto kolonjske vode poslije brijanja namazao mojim acetonom od kojega sam ja pravio ljepilo jer sam bio modelar i član aerokluba Franjo Kluz u Zemunu. E poslije toga mazanja bilo je jurcanja po apotekama da se nešto pronađe ko „protuotrov“. Nisam bio baš neki đak i nikao mi nije išla ćirilica jer sam iz Zrmanje došao i ako smo i u Zrmanji pisali ćirilicu ali samo u prvom razredu a poslije smo prešli na latinicu. Stanovao sam kod mamine sestre tetke Milke koja je bila udovica i imala već veliku djecu Zoru i Miću. Zora je išla u ekonomsku školu a Mićo već upisao fakultet, koji čini m se nikada nije ni završio. U kući s nama je bio i ujak Bogdan. Poprilična familija ali i dosta nesložna tako da sam ja kao najmlađi znao često da izvučem deblji kraj. Da bi zlo bilo veće nekao te iste godine kad sam ja otišao u Zemun i u Zrmanji se otvorila još četiri razreda tako da je i Zrmnjska škola najprije postala šestorazredna a onda i osmorazredna. Naravno da je to kod mene izazvalo i određene želje a to je bilo da se vratim u Zrmanju. Moji roditelji to nisu htjeli prihvatiti ii tako ja ostajem u Zemunu. Taj moj boravak u zemunu da ga nazovem prisilni rad često je puta eskalirao i u otvorene sukobe sa ostalim ukućanima pa je rezultat tih sukoba bilo bježanje iz škole i iz kuće, što bi naravno izazvalo suprotnu stranu da se daje u potjeru zamnom.

To moje školovanje u velikom gradu obilježilo je i vrijem početka stvaranja pokreta nesvrstanih. To pamtim po tome što smo malo , malo pa izlazili na ulice sa zastavicama u rukama i mahali , mahali Naseru, Nehruu, Haileselasiju, Sukarnu i bog te pita kome sve još. Ljetne praznike naravno provodio sam u Cerovcu čuvajući ovce i kupljenju sijena i po još kojim poslićima što smo mi djeca „jako voljeli i obožavali“

I tako malo po malo ipak ja tu školu mjesto u Zemunu završi u Gračacu. Opet mi nisu dali u Zrmanju. Valjda ih bila sramota ili ko zna zašto. Po završetku osnovne škole moje su želje bile da završim neki zanat. Maštao sam da završim za avio mehaničara,ali ko djecu pita. Bog te pita na čiji nagovor i iz kog razloga dadoše me u učiteljsku školu za koju baš nisam imao ni interesa ni nekih predispozicija. Upis u učiteljsku školu je bio uvjetovan nekim sluhom i polaganjem prijemnoga ispita iz muzičkoga a ja nisam znao ni jednu pjesmicu beknuti a kamo li pjevati. Uz malo sreće i domišljatosti uspio sam nekako da položim taj ispit i da se upišem u školu. Za divno čudo završio sam je u roku bez ponavljanja, jest da to nije bio neki uspjeh odlikaša ali sam se provlačio s trojkom i dogurao do kraja.

 Prvo zaposlenje a i jedino bilo je u školi u Zrmanji gdje sam i započeo svoje školovanje. Ne samo da sam dobio posao, tu sam se i zaljubio i bogami oženio i u braku dobio dva krasna sina Mihajla i Miodraga. Da između završetka škole i zaposlenja bila je i vojska. Ma ni tu nisam otišao svojom voljom nego su me valjda preko veze i u vojsci strpali u školu. Rekoše mi kraće traje ali sam ja zbog toga morao šest mjeseci da biflam, štrebam i da prolazim sve moguće vojne muke da bi dogurao do čina vodnika. Tu golgotu proživjeh u Bileću, a staž odgulih u Titogradu današnjoj Podgorici, a onda dobih čin podporučnika i pravac Zrmanja. Ma ne bi ovo bilo ništa strašno ali sam ja taj svoj „skraćeni“ vojni rok poslije skorom svake godine dosluživao u kojekakvim rezervama i vojnim vježbama diljem naše Like ponosne.

E ovdje bi prekinuo, jer moj život u Zrmanji je tekao prilično mirno. Djeca su rasla, mi smo obadvoje radili i ako učiteljske plaće nisu bile neke nazovi tako dobre plaće ali smo ipak prolazili. Bili su nam na dohvat krediti koji nisu bili vezani za kojekave devizne klauzole i ako se desilo da bi dinar i izgubio nešto od vrijednosti to nam je taman dobro dolazilo jer smo onda stvarno manje vraćali nego što smo dizali. Kupio sam bio traktor i specijalizirao se u oranju tako da sam po tom pitanju bio najbolji u Zrmanji. Imali smo i čamac,gliser. I skije i kamp kućicu i putovali smo dosta. Taman se počelo lijepo živjeti a onda je izbo nesretni građanski rat ili ti kako braća Hrvati kažu „domovinski rat“ i nelezi vraže sve što sam stekao, mislim na materijalnu stranu, ode u lagum na čelu s kućom i traktorom i čamcem i skijama i knjgama i dječijim zbirkama gramofonskih ploča kojih je bilo jače od stotine i da ne nabrajam dalje. Ostadošmo nas četvoro bez iđe ičega i nađosmo se u tuđini po tuđim kućama i vikendicam u potrazi za kakvim poslovima da bi se preživjelo. I ako u tako specijalnim uvjetima , oženiše mi se obadva sina i dobiše krasnu dječicu, a završili su i škole Mišo Veterinar a Dadi elektroničar, ali se i raziđošmo diljem bivše Juge. Mi se vratišmo na zgarište a Mišo u Kladovo u Srbiji dok Dadi dospjede u Crnu Goru. E ovo vrijeme Moga zaposleništva i življenja u jednoj najljepšoj državi na svijetu, te raspad te države i raseljenje moje porodice . te današnji život koji je sve a ne ono što bi trebao biti, e sve to zaslužuje posebno pisanije i traži zaista puno napora i vremena a ja sada to ne mogu. I ako je prošlo već sedamnaest godina od tih crnih dana kad nas rastjeraše po bijelom svijetu od Aljaske do Australije. I ako je prošlo već dvadeset i dvije godine od raspada meni jedine i drage države, imam osjećaj da je to bilo jučer i u meni svako razmišljanje o tome izaziva emocije koje me strašno potresaju i zbog toga ne mogu sada pisati o svemu tome.

Neka ovi redci zasada budu dio onoga što to znam o sebi i poticaj da jednoga dana možda napišem i ostalo što ovaj put nisam. Hvala svima koji budu imali strpljenja da ovo pročitaju.