Ovo je kompletan pisani transkrpit govora Jove Čanka, Nikolinog dugogodišnjeg prijatelja, zemljaka i čovijeka od povjerenja.

Veliki broj tvojih prijatelja, poznanika, Tvoje rodbine i Tvojih najmilijih, došao je danas ovdje da Ti oda posljednju poštu. Bolno je saznanje i nevjerica u našim srcima da si nas dragi Nikola tako nenadano i bez i jedne riječi pozdrava zauvijek napustio u petak 18. 11. 2011. godine. Zato nam je još teže. Svi mi koji smo Te bolje poznavali, teško se mirimo sa činjenicom da odlaziš na put bez povratka, a da nisi bolovao ni jednog dana, da si živio urednim životom, bavio se sportom do zadnjeg dana svoga života. Na žalost nedokučivo je to za nas obične smrtnike i koristiću jednu tvoju izreku „valjda je tako moralo biti“.

jovo-canak-govor-slika2-1024x433

Dragi naš Nikola, govoriti o Tvom životnom putu je toliko veliko da bi se mogli napisati čitavi romani, što se može najbolje vidjeti na Tvojim internet stranicama za koje bih sve koji su ovde zamolio da posete da vide posljednji video koji nam je Nikola ostavio.

Ćuk Nikola od oca Petra i majke Jelene rođen je 27. 01. 1936. godine u Ruištima, Zrmanja i bio je jedno od 11 djece na početku drugog svjetskog rata, od cega 8 zivih na pocetku drugog svjetskog rata. Krajem 1944. godine majka Jeka sa svoje sedmero djece otišla je u izbjeglištvo u Egipat, mjesto El Šat i to. Milica, Simo, Trivun, Nikola, Stanko, Nevenka i Mira, dok je otac Petar ostao u Ruištima i sin im Dušan, koji je poginuo 1945. godine u 19. dalmatinskoj brigadi u Stankovcima kod Šibenika. Kćer Nevenka kao četverogodišnje dijete sahranjena je u El Šatu na srpsko – hrvatskom groblju. Povratak iz El Šata u Ruišta bio je 1946. godine, gdje je bilo sve spaljeno i uništeno i život je trebalo početi iznova.

Život je bio suviše surov i težak i valjalo je kretati u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Tako je naš „Nidžo“ otišao šezdesetih godina u Zagreb, školovao se uz rad i stekao diplomu inženjera organizacije rada. Najveći dio svog radnog vijeka proveo je u „Industrogradnji“ radeći na višim poslovima rukovođenja. U Zagrebu upoznaje Sonju i sklapaju brak 70-ih godina u kojem su stekli divnog sina Vladimira, koji od 1990. godine živi u SAD.

Raspad SFRJ i građanski rat u Hrvatskoj devedesetih godina učinili su da naš Nikola ponovo bježi od ratnih strahota i dolazi u Beograd 1995. godine. To su bili novi šokovi koje smo proživljavali i trebalo je vremena da se priviknemo na nove okolnosti u kojima smo se našli, što je sigurno ostavilo traga i na zdravstveno stanje svakoga od nas, pa tako i našeg dragog nam Nikole.

Moram da spomenem da je naš Nikola u više navrata išao u Ameriku u posjetu svom Vladimiru. Svakom Nikolinom dolasku u Ameriku naši zemljaci koji tamo žive neizmjerno su se radovali tim susretima. Najčešće mjesto okupljanja bilo je kod hrama Svetog Save u Los Anđelosu. Kada se naš „Nidžo“ zatekao u Americi 1999. godine, kada je napadnuta Srbija, američki novinari su ga intervjuisali a on im je počeo priču od svog djetinjstva i njegovog boravka u izbjeglištvu u El Šatu i sve ovo naovamo što se događalo na prostorima bivše SFRJ. Veoma im je vješto odgovorio na pitanje: šta on misli o predsjedniku Srbije, a on im je rekao da misli isto što i svaki Amerikanac o svom predsjedniku.

Dragi naš Nikola, teško je sve reći sa malo riječi što mislimo i osjećamo prema tebi u ovom trenutku.

Ja moram, neka mi bude dopušteno, da iznesem svoje lične impresije kako sam te doživljavao. Bio si velik čovjek, po svojim djelima, po svom ponašanju, skromnosti, jednostavnosti, dostojanstven i čestit koji si želio da pokucaš na svaka vrata i da pomogneš.

Iz tebe je isijavala jedna neizmjerna pozitivna energija i za svakog si znao naći prave riječi razumjevanja. Bio si mnogo obrazovan i stalno si nešto istraživao, ali si ostavio vidne tragove što najbolje odslikavaju tvoje internet stranice koje o tebi najviše govore.

Dozvolite mi da spomenem, i to što je njegov sin Vladimir u svom posljednjem pozdravu napisao na internet stranici svoga oca:

„Ovaj članak ne piše Nikola Ćuk, nego njegov sin Vladimir. Nikola nas je napustio Novembra 18-tog, 2011 godine. Ovaj video je snimljen samo 40 dana ranije.

Kažu da je Nikola bio ponosan da me ima kao sina jer sam uvelike prevazišao njegova očekivanja koristeći moralne vrijednosti kojima me je učio,a to je: RAD, POŠTENJE i LJUBAV PREMA LJUDIMA. Iako sam bio sin jedinac, Nikola se nije bojao da me rano pošalje u bijeli svijet da raširim krila i oplemenim druge ljude po svijetu sa njegovim učenjima.

Ovaj website smo započeli da radimo kao zajednički projekat da digitaliziramo njegov život. On je prihvatio tu ideju i naučio šta treba da radi na internetu da bi mogao da bude webmaster u 75 godini života. Ovaj website tek sad ima značenje kada našeg Nikole više nema među nama, što je i bila originalna svrha projekta.

– Vladimir Ćuk, zahvalni sin Nikole Ćuka“

Šta reći poslije ovako toplih i iskrenih riječi osjećanja sina Vladimira, prema svome ocu Nikoli. Ostalo nam je dragi „Nidžo“ da trajno tugujemo za tobom jer si nas nemjerljivo zadužio svojim dobročinstvom, svojom ljudskošću, svojom jednostavnošću, svojom pojavom i karakterom a kako vrijeme bude odmicalo mi ćemo osjećati sve veću prazninu u našim srcima, koja se ne može ničim nadoknaditi.

Dragi naš Nikola, došao je trenutak da ti uputim posljednji pozdrav vječnog rastanka.

Počivaj u miru Božijem, neka ti je laka crna zemlja. Vječna ti slava i hvala!

U Beogradu, 22. novembra 2011. godine.