Na ustanak u Srbu i gračačkom kotaru neprijatelj je reagovao munjevito. Gračac je postao centar za gašenje ustanka u lici. Već 27. jula u Gračac je iz Gospića stigla četa domobrana, a sutradan cio bataljon. Gračačani su toga dana onesposobili sisaljku za vodu na željezničkoj pruzi Gračac—Cerovac. Do 2. augusta u Gračac je stigao zdrug (brigada) ustaškog generala Lukića, sa šest topova, ukupne jačine oko 3.000 vojnika. Poslije zauzimanja Maiovana od strane ustanika predstavnici vlasti NDH iz Gračaca su u velikom strahu javili u Zagreb da iz Bosne i Dalmacije nadire »30.000 ustanika« u pravcu Gračaca.
U stvari su 9. gerilski odred i borci općine Gračac posjeli Crni vrh, Podkokirnu, Rujevac i sjeverne padine Crnopca od crkve Sv. Marka na istok pripremajući se za napad na Gračac. Domobrani su iz Gračaca 31. jula napali gračacke ustanike na Crnom vrhu, ali su ih ovi uz gubitke odbacili nartrag. U toku noći između 2/3. augusta jače izviđačke ustaničke grupe iz Podkokirne izvršile su napad u pravcu groblja, istočno od Gračaca, u namjeri da utvrde najpogodnije pravce napada na Gračac. Međutim, uslijed intervencije Talijana nije došlo do napada ustanika na Gračac.
Na strategijsku važnost Gračaca za gušenje ustanka u Lici i opstanak Talijana u Dalmaciji, njihov manevar i snabdijevanje, ukazuje brza koncentracija jakih snaga NDH u Gračacu, koje su imale zadatak da likvidiraju ustanak u Lici i da se preko Zrmanje probiju za Knin i uspostave prekinuti saobraćaj, kao i povratak jakih snaga Talijana u Gračac.
Zato su u Gračac stigli: general Lukić, ustaški pukovnik Juco Rukavina, domobranski pukovnik Bišćan, talijanski pukovnik Salvatore i načelnik talijanskog štaba 6. armijskog korpusa. Talijani su iz Obrovca 3. augusta ušli u Gračac, a sutradan i iz Knina preko Zrmanje. Ova kolona je zakasnila, jer je u Zrmanji bila razrušena cesta.
Odmah po dolasku Talijana u Gračac domobrani i ustaše su 4. augusta otpočeli ranije planirani napad pravcem Gračac—Crni vrh—Glogovo. Uz podršku artiljeriie odbacili su ustaničke snage s naprijed navedenih položaja. Deveti gerilski odred se povukao u pravcu Maiovana i u tome rejonu zauzeo položaje za odbranu iz pravca Gračaca. Poslije ovog napada domobrani su izvršili nekoliko ispada prema Bruvnu, ali su ih ustanici Bruvna, nanijevši im gubitke, odbacili u Gračac.
Snage pod komandom generala Lukića (Gračački i Lovinački zdrug) iz Gračaca i Lovinca napale su preko Bruvna i Ploče slobodnu teritoriju. Prethodnica njihove glavnine preko Mazina je prodrla u Pištalsku dragu u lapačkom kotaru, gdje je razbijena, pa je nastupilo ubrzano povlačenje svih snaga generala Lukića. Da bi se ovaj pravac ojačao i spriječili slični prodori, na pravac Gračac—Bruvno prebačene su Otrićka i Zrmanjska četa 9. i 10. gerilskog odreda, gdje su ostale do pokreta Talijana u pravcu Donjeg Lapca.
U sporazumu s predstavnicima srpske nacionalističke buržoazije Talijani planski rade na gušenju ustanka. Komandant talijanske 2. armije general Ambrozio smatrao je da ustanak, iako vođen čvrstom rukom komunista, može da se uguši reokupacijom tzv. II i III zone, pri čemu je težište stavljao na okupljanje kontrarevolucionarnih snaga.
U tu svrhu Talijani i predstavnici srpske nacionalističke buržoazije organizovali su pregovore na Otriću 11. i u Pađanama 25. augusta u cilju razbijanja jedinstva ustanika i olakšanja reokupacije dijela NDH od strane Talijana. Iza izdajničke politike četničkih elemenata stajala je talijanska oružana sila. Izdajnici su mjestimično doveli do slabljenja borbenog raspoloženja, ali KPJ je brzo preovladala te manevre.
O otriókom sporazumu Vladimir Bakarić je u svom referatu na Drugom kongresu KPH rekao: »Energičnom intervencijom CK KPH i ličke partijske organizacije taj manevar nije uspio, te četnicima nije uspjelo da razbiju ustanak. Cak ta kriza nije dugo trajala te se ustanak brzo obnavljao u punom svom zamahu.«
Talijani su u duhu sporazuma s NDH pristupili reokupaciji II zone, a snage NDH su se do 3. septembra povukle iz Gračaca, pa je prestala direktna opasnost slobodnoj teritoriji od domobrana i ustaša. Uslijed toga ustaničke jedinice su se povukle s položaja, a borci razišli kućama. I pored toga oni nisu dali oružje iz ruku, niti je ogromna većina bila spremna da u bilo čemu sarađuje s Talijanima.
Po povlačenju s položaja, po vod boraca iz Mazina i Velike Popine otišao je na položaj prema Bihaću da se bori sa snagama NDH. Kad su koncem septembra 1941. godine snage NDH iz Bihaća preko Kulen–Vakufa prodrle u donjelapački kotar, znatan broj boraca mazinske, bruvanjske i zrmanjske općine odazvao se pozivu Gojka Polovine i učestvovao u razbijanju tih snaga. Poslije ove borbe nastupilo je zatišje koje je počelo razbijati iluzije da su Talijani zaštitnici Srba.
U oslobođenim općinama Talijani su preko pročetničkih elemenata pokušali da uspostave općinsku vlast potčinjenu organima NDH. U Mazinu je taj pokušaj propao, a u Bruvnu je Partija ubrzo uspjela da likvidira novouspostavljenu općinsku vlast. Ni u Zrmanji općinska vlast nije dugo egzistirala. U Gračacu je nije bilo moguće likvidirati zbog prisustva Talijana pa će Gračac postati centar okupljanja velikosrpskih politikanata i četnika.
I pored djelimične talijanske okupacije i uspostave garnizona u nekim ustaničkim selima, okupator i njegove sluge nisu uspjeli nametnuti svoj uticaj, niti likvidirati oslobođenu teritoriju. Uticaj u narodu je imala Partija, odnosno ljudi koji su izražavali njene stavove, bez obzira da li su bili članovi Partije. Ustanak u gračačkom kotaru imao je veliki značaj. Narod se oslobodio ustaškog terora, a sam ustanak široko je odjeknuo.
Uzbunio je vrhove ustaške vlasti u Zagrebu i Talijane, pa su jedni i drugi munjevito reagovali da uguše ustanak, ali u tome nisu uspjeli. Stvorena je velika slobodna teritorija povezana s Bosanskom krajinom. Značaj ustanka je i u tome što je gračački kotar, za one prilike, imao jake ustaničke snage (oko 500 pušaka) koje su s ustanicima lapačkog kotara činili jaku oružanu snagu ustaničke Like i Hrvatske.
I ustaška vlast je ocijenila da je glavna snaga ustanka na prostoru ta dva kotara, pa je na njih i bio usmjeren napad jakih snaga (oko 7.000 domobrana i ustaša). Pokazalo se da ni s tako velikim snagama NDH nije u stanju da uguši ustanak. Uslijed toga morala je prihvatiti Talijane kao jedine moguće spasioce pred naraslim ustaničkim valom. Ustanak je doveo do neslućene promjene u psihi naroda. Do tada naviknut da se pokorava vlasti, a uz to smrtno zaplašen terorom ustaša, narod je u ustanku spoznao kakva se snaga krije u njemu, da samo s oružjem u rukama
može osigurati svoja prava i da sve to ne bi bilo moguće da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije i njenog poziva na ustanak.
U ustanku se veliki broj ljudi svrstao pod zastavu Partije, spreman da se pod njom bori do kraja. To raspoloženje za borbu slabo je iskorišteno u ustanku i poslie ustanka za omasovljenje partijskih redova. Samo poneki rijedak borac je primljen u Partiju. Za preovladavanje ovog sektaštva bilo je potrebno nešto više vremena. Ustanak je podigao autoritet članova Partije i svih boraca i starješina koji su slijedili Partiju. Otvoren je širok front za neometano djelovanje Partije u narodu. Najveći reakcionari i nacionalisti u ustaničkim selima nisu smjeli otvoreno da istupaju
protiv Partije. Već se u prvom mjesecu ustanka pokazalo da su velikosrbi u redovima ustanika spremni na izdaju i saradnju ne samo s Talijanima nego i s ustašama da bi spriječili oslobodilački pokret i revolucionarne promjene koje su počele s ustankom.
Poštovani zemljače,
Kad se govori o ustanku 1941. godine, red je navesti sledeće: te godine bilo je 970 civilnih žrtava, do ustanka 434 žrtve ubijene od ustaša za vrijeme cijelog Drugog svjetskog rata bilo je 1601 civilnih žrtva. Godine 1941. opština Gračac je imala 25 poginulih boraca od kojih je 12 poginulo van područja opštine Gračac. Od ostalih 13 samo su četvorica poginula u direktnom okršaju sa ustašama. Od kojih trojica 29. 7. na Malovanu (Milan Novaković, Ljubiša Stojisavljević i David Jelača, kojeg svojataju i četnici i partizani kao svog borca. David je uzeo pušku 12.4.1941. kada su Gračani preuzeli oružje žandamerije, dakle dva dana od uspostave NDH. Davida Jelaču su njegovi roditelji sahranili u posebnu grobnicu, koja i sada stoji zaboravljena radi ideoloških razlika. Ustankom Gračana rukovodio je Hrvat Tomo Nikšić, o kojem niko nije znao ništa, a i on sam se u početku predstavljao kao Petar Rakić. Drugi partijski aktivista je bio Ramo Mašić. Kada je došlo do podjele 1942. godine bila su tri napada partizana na Gračac u kojem su isključivo žrtve bili Srbi. Prvi napad 23.10.1942. ubijeno 17 streljano 17 zarobljenih Srba četnika. Drugi napad 14/15. 1.1943. na Srpsku novu godinu – rezultat preko sto poginulih Srba partizana ličana. Treći napad 28.8.1944. na Veliku Gospu, koje smo se tada odrekli. Šesta lička divizija je napustila područje Like novembra 1943. a Gospić je oslobođen tek 4.4.1945. a Jasenovac 22.4.1945. kada je šesta lička bila u Valjevu. Od 1601 civilne žrtve na oodručju Grčaca ustaše su pobile 951 žrtvu, 68 Nijemci, 111 Talijani, 168 četnici, 303 ostali uzroci. Izvor: Kotar Gračac u NOB-u. Poslije rata nova vlast je rušila svoje crkve, zadnje u Zrmanji 1953. a u Gračacu 1954. o čemu imaju dokazi. Ta ista vlast nije obilježila najveće stratište Kavrike gdje je pogodilo 182 žrtve, od čega 80 djece. Za taj lokalitet malo koji naš zemlja i zna gdje je. A i kako bi, kada se to krilo isto kao i Jadovno. Na kraju, nek je vječni pomen i slava svim nevino poginulima i onim koji nisu okrvavili ruke. Zemljače, nemoj ovo shvatiti nikako da je upereno protiv bilo koga ili da je u cilju pravdanja bilo čijih zločina. Nego, čisto – da se zna. Jer sve to piše. Najviše u toj knjizi na koju se pozivaš. Gerilski sistem ratovanja, prenijeli su naši zemljaci i kod nas. Takav vid ratovanja je poguban sa civilno stanovništvo uz komunikacije. Da su moji bili sa Rišta ili Glogova bili bi partizani. Ovako nigdje se nisu makli od Velebita i špilja. Svako ti dobro želim i moja preporuka da ti ovo možeš i objaviti. Radusin Tomo