Gračački kotar  je  prema  popisu  od  1931. godine  imao  27.859  stanovnika,  što u odnosu na površinu od 1016 km2 i 27,4 stanovnika na l km2 znači da je bio rijetko naseljen. Po procjeni uoči rata 1941. godine u kotaru je bilo 29.115 stanovnika. Tako velik prostor s malim brojem stanovnika u dosta raštrkanim selima i zaseocima nije pružao ni u mirno vrijeme optimalne mogućnosti vla­stima da ostvare nadzor nad radom i kretanjem stanovnika. Tako je svaka općina, izuzev mazinske, imala po jednu žandarmerijsku stanicu, a neke  i po dvije kao zrmanjska. U ratu su još teži uslovi bili  za  kontrolu  stanovnika. Pored žandarmerijskih stanica  NDH  je uspostavila  i  ustaške  posade po općinama i općinske pandure, ali to ni izdaleka nije bilo dovoljno da  osi­gurava uvid u kretanje i rad stanovništva. To je pružalo dosta povoljne uslove ljudima da se sklone od organa vlasti NDH,  koja  nikad  nije bila  čvrsta, mada je bila užasno surova. Drugo je pitanje koliko su to svi progonjeni efikasno koristili zbog niske svijesti i raznih drugih okolnosti. U početku  neorganizovano i neplansko skrivanje od ustaša i strah od njihovog terora odveo je jedan dio ugroženih ljudi u Dalmaciju. Kako je među njima bilo  i svjesnijih, i članova KPH  Gračac,  umanjene  su  mogućnosti  za  organizovan   otpor  ustaškoj  vlasti i za pripreme ustanka. Neki su se od njih vratili  pred ustanak i uključili u borbu, a neki poslije ustanka.

Najviše stanovnika imale su gračačka, lovinačka i zrmanjska općina koje se protežu duž ličke željezničke pruge i duž glavne ceste Knin-Gračac-Gospić, a najmanje bruvanjska i mazinska općina koje leže na cesti  Gračac-Donji Lapac. Položaj općina na važnim komunikacijama otežavao je razvoj narodno­ oslobodilačke borbe u njima, jer je okupator, držeći jake snage za obezbjeđenje željezničkog i putnog saobraćaja, istovremeno kontrolisao sela i terorom nastojao  da onemogući, ili bar oteža, odlazak boraca  u partizane. Tu su ustaše i četnici imali veće mogućnosti da prisilno mobilišu u svoje redove ili da pasi­viziraju narod. Kako se radilo o općinama koje čine skoro četiri petine stanov­ništva, NOP je u njima morao da se bori s vanrednim teškoćama. da bi oslabio i paralisao  uticaj  okupatora  i domaćih izdajnika. Zbog  toga su i značajniji uspjesi koji su postignuti u tim općinama. Od općina na pruzi i glavnoj cesti samo je u ustanku zrmanjska oslobođena potpuno, dok gračačka i lovinačka samo djelomično, jer je NDH do 30. jula dovela u Gračac drugu brigadu gene­rala Lukića koji je spriječio njihovo oslobođenje i pokušao da uguši ustanak.

U kotaru je bilo 19.818 Srba i 8.020 Hrvata. Samo u lovinačkoj općini je bilo više Hrvata nego Srba, u gračačkoj je općini stanovništvo bilo znatno izmiješano, dok je u ostale tri općine bio relativno mali broj Hrvata. Bez obzira na brojni odnos, s obzirom na izmiješanost stanovništva i dobre odnose većine srpskog i hrvatskog stanovništva, postojale su i mogućnosti da se ispolji i dje­latnost zagriženih šovinista. Njih je podsticala još Austro–Ugarska da bi lakše vladala narodima, a to je nastavila i Kraljevina SHS. Posebno su negativnu ulogu odigrale buržoaske političke partije. Između dva rata stvaranjem čet­ničkih organizacija po selima je raspirivan velikosrpski šovinizam i mržnja prema Hrvatima. Također su frankovci i ustaše u istom smislu djelovali protiv Srba. Djelovanjem KPJ inaprednih ljudi prostor za šovinističku djelatnost je smanjivan.

U prvim danima strahovlade 1941. godine ustaše su svojim lažima i obma­nom uspjele da stvore iluziju kod znatnog dijela Srba da oni ne vrše istrebljenje Srba nego komunista i četnika, odnosno ekstremnih pripadnika velikosrpskih režima. No, ta je politika brzo razotkrivena kako otvorenim ustaškim zločinima, tako i upozorenjima od strane KPJ i nekih Hrvata koji su Srbima govorili da se čuvaju jer će ih ustaše pobiti. Ta ljudska i prijateljska upozorenja mnogima su spasila glavu.

Od 27.859 stanovnika kotara od poljoprivrede i šumarstva 1931. živjelo je 25.564  ili  91,76%.  Ostalim  zanimanjima  bavilo  se svega  2.290  stanovnika  ili 8,24%. Kad se zna da su i pripadnici ostalih zanimanja većinom u prvom ko­ljenu potekli od seljaka, prevladavajući uticaj sela je bio ogroman. Time ne mislim da trgovci, predstavnici vlasti i drugi službenici nisu imali uticaj na seljake, osobito kad je u pitanju politika i opredjeljenje seljaka kod glasanja na izborima.

Kako su mnogobrojni seljaci povremeno radili na željezničkoj pruzi, na izgradnji Unske idrugih pruga, zatim u rudnicima i na drugim radovima van kotara, znatan dio seljaka, osobito siromašnih, osjećao se klasno vezan za radnički pokret. Posebno treba istaći da je mnogo seljaka iz kotara radilo u rudni­ku Trepča. Od 7 rudara koji su minirali žičaru u Trepči 1941. godine, petorica su iz gračačkog kotara.

Oko 25 mlinova na rijekama nisu mogli da zadovolje potrebe, pa su pred drugi svjetsiki rat pušteni u pogon parni, odnosno motorni mlinovi u Gračacu, Ploči i Mazinu. Sume su seljaci koristili ne samo za ogrjev i gradnju, nego i za prodaju drveta da bi došli do dinara. Sumska uprava u Sv. Roku i šumari koji su se brinuli o šumi dolazili su često u sukob sa seljacima koji nisu mogli da plate drvo na panju, pa su krišom sjekli drveće za ogrjev i gradnju. U Mazinu je radila pilana koja je u NOR-u odigrala značajnu ulogu, osiguravajući gradu za bolnice i druge zgrade.

Gračačlti kotar je, osim seljaštva koje nije imalo obezbijeđenu egzistenciju na zemlji, pritiskala i velika nepismenost. Prema popisu od 1941. godine od 19.189 stanovnika starijih od 10 godina 11.605 ili 63,8% bilo je nepismeno. Kod muškaraca je taj odnos nešto bolji: pismenih je bilo 5.005, i1i 59,5%. Prevladavajuća nepismenost u kulturnom i  političkom  pogledu  pritiskala  je  selo  i nije mu, uz ostale pritiske, dala da se izdigne iz zaostalosti. To se osobito odno­silo na starije seljake. Taiko je među stanovnicima preko 60 godina bilo pisme­ nih 22,7% muškaraca i 3,7% žena. Među stanovnicima od 10-19 godina bilo je 75,1% pismenih muškaraca i 31% žena prosječno 52,3%. Poslije 1931. godine preovladalo  je  shvatanje  na  selu  da i  ženska  djeca treba da se školuju, ali itada je u zaostalijim i od škole udaljenim selima bilo ženske djece koja nisu pohađala školu. Kako je prema popisu 1931. godine od 10 go­dina bilo 9.670 lica od kog je broja većina do 1941. godine mogla završiti školu, to je omladina pred rat bila pretežno pismena. Budući da je po prirodi stvari neopterećna tradicijom, omladina je bila najspremniji dio stanovništva da pri­hvati stavove KPJ o nužnosti borbe za nacionalno isocijalno oslobođenje.

Malo je omladine produžavalo školovanje nakon završene osnovne škole. Tek poneko je  odlazio na razne zanate, u učiteljsku školu i gimnaziju. Zato je za seosku djecu bio velilki uspjeh ako su se mogla probiti u podoficirske škole Jugoslovenske vojske ili biti primljena u žandarmeriju. U tim službama su indoktrinirani na vjernost i odanost velikosrpskim režimima, pri čemu su zapostavljali interes sela iz kojih su potekli. Kapitulacijom Kraljevine Jugosla­vije mnogi od njih su se povratili kući. Mladi od njih po godinama brzo su prihvatili  ideje i stavove KPJ, stupali u  redove partizana i postali  istaknute starješine u partizanskim jedinicama. Stariji po godinama, narednici i vodnici, teško su usvajali stavove Partije. Neki od njih su postali organizatori i komandiri u četnicima.

U kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije vratila se kućama i većina ljudi koji su bili na sezonskim ili stalnijim radovima po zemlji, pa i neki na stalnom radu u gradovima i đaci. Tako je pred ustanak u gračačkim selima bilo više muškaraca nego i jedne godine između dva rata. S obzirom na mali broj pu­šaka, veliki broj boraca u ustanku nije mogao da se naoruža.

Od 10 do 19 godina bilo je 2.107 muškaraca, od 20 do 39 godina 3.179 muškaraca .prema popisu od 1931. godine. u 1941. godini svi su bili 10 godina  stariji i  sposobni  da  se bore.  Od  ukupnog  broja  muškaraca  oko 4.500 realno se moglo mobilisati u oružane snage. Jasno je da su od ovoga broja u svoje redove mobilisali ne samo partizani nego i domobrani, ustaše i četnici.