16 Licana iz Perušića je bilo na Titaniku. Isli su u Ameriku za boljim zivotom i platili kartu iskusnom Nikoli Lulicu, koji je bio u Americi vec dva puta da ih vodi. Nikola je jedini prezivio od njih i ova prica njegovog unuka zaista je dobra perspketiva na mnoge zivotne sudbine.

Praunuk Nikole Lulića, jednog od retkih putnika treće klase čuvenog “Titanika” koji je preživeo brodolom 14. aprila 1912. priča za “Blic” kako je njegov pradeda došao do karte, kako se spasao i zašto ga je posle brodoloma do kraja života mučila savest.

Nikola je rođen 24. februara 1883. godine u Konjskom Brdu nadomak Perušića u Lici. Živeo je u radničkoj familiji i kao mladić pomagao je ocu Mileti i majci Bari oko stoke i imanja, dok ga kao devetnaestogodišnjaka nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, posle samo nekoliko dana pobegao je i pošao put Amerike.

Niko nije znao da mi ispriča kako je pobegao iz vojske, ali su u porodici uvek pričali da nije hteo da služi vojsci koja nije srpska. Pošto nije mogao da se vrati kući, povučen avanturističkim duhom, negde 1902. odlučio je da krene u Ameriku gde je moglo dobro da se zaradi. Četiri godine radio je u rudniku u Minesoti, nakon čega se vratio kući kako bi obišao porodicu. Pošto ga je nakon dezertiranja prva žena Manda ostavila, oženio se Martom, osnovao porodicu, ali se zbog posla 1907. ponovo vratio u Ameriku – priča Marko Lulić (50).

Nakon još tri godine rada u rudniku, Nikola se u jesen 1911. ponovo vraća u rodno mesto. Pošto nikako nije mogao da nađe posao koji bi obezbedio egzistenciju njegovoj porodici, jedina mogućnost bila mu je povratak u američki rudnik.

– Bilo je dosta problema oko karata, nije se znalo koji brod kad polazi, ali je on preko nekih svojih veza čuo za “Titanik”. Pošto su meštani Perušića od Nikole saznali da u Americi može dobro da se zaradi, okupi se njih 16 i odluče da krenu sa njim. Odlaze u Švajcarsku, a zatim u Sautempton u Engleskoj, odakle je “Titanik” isplovljavao – nastavlja Marko priču o svom pradedi.

Pošto se Nikola odlično služio engleskim jezikom i imao je puno iskustva sa putovanjima, Ličani odluče da im on bude vodič, a da mu zauzvrat kupe kartu za “Titanik”.

– Kupuju kartu za treću klasu i plaćaju je 170 franaka. Pričao je da je brod bio toliko veliki da ne osećate da plovite, već da ste u nekom malom gradu. Pošto je bio putnik treće klase, pristup mu je bio ograničen, pa je mogao samo u spavaonicu, menzu i u prostoriju za razonodu, koja se nalazila u zadnjem delu broda – priča potomak Nikole Lulića.

Kasnije je pričao da su putnici prve klase nakon svake večere pravili gala zabave, koje je on nekad i čuo, ali da je o prisustvu na njima mogao samo da sanja.

Tog kobnog 14. aprila Nikola se kao i obično spremao za spavanje, ali se oko ponoći čuo potres. Pričao je da je osetio samo malo podrhtavanje, ali je to možda bilo zbog pozicije njegove kabine koja se nalazila tačno na sredini broda. Posada je uveravala putnike da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Putnici treće klase za katastrofalni sudar “Titanika” sa ledenim bregom saznali su tek kad su videli da voda nadire u hodnike – priseća se porodične priče Marko Lulić.

Na “Titaniku” je bilo 16 čamaca za spasavanje putnika i četiri koja su bila namenjena za posadu, što je znatno manje od potrebnog za više od 2.000 putnika. Lajt Loter, treći oficir “Titanika”, naredio je da u čamce za spasavanje mogu ući samo žene i deca. Najveći bes kod putnika izazvalo je to što su svi čamci koji su spuštani u vodu bili polupopunjeni.

Nikola je ispričao da se u toj gunguli i haosu našao u vodi. Postoje dve verzije kako se on ukrcao u čamac i spasao. Jedna je da je na glavi imao oficirsku kapu i da su ga zbog toga izvukli iz vode. Druga, u koju više verujem, jeste da je iz jednog od čamaca u vodu palo dete, a da ga je Nikola vratio. Majka deteta, Norvežanka, pružila mu je ruku i on se popeo u čamac – priča Marko.

Proganjale su ga slike davljenika

– Nikad nije želeo puno da priča o “Titaniku”. Dosta ga je mučila i savest jer se izvukao, a slike davljenika su mu stalno prolazile kroz glavu. Od svih koji su pošli sa njim on je jedini preživeo i to mu je u starosti teško padalo. Pričali su mi da se poslednjih godina života osamio i da nije hteo ni sa kim da priča. Preminuo je 1962. godine u kući najstarije ćerke Marije – priča Marko Lulić.

Ubrzo pošto je ušao u čamac za spasavanje broj 15, po Nikolu i druge preživele došao je brod “Karpatija”, koji ih je prevezao do Njujorka. Potom odlazi kod rođaka Rajka Rosenića u Čikago, a nakon sedam dana nastavlja putovanje prema rudniku u Minesoti. Tu radi do kraja Prvog svetskog rata, a zatim se zauvek vraća u Liku.