Lika se nalazi na yugozapadu Hrvatske i ima povrsinu od oko 5000 kvadratnih kilometara. Najveci grad u Lici je Gospic. Lika ima Velebit na jugu, Veliku Kapeu na zapadu i Malu Kapeu na sjeveru i Licku Pljesavicu na istoku. Ljudi kazu da postoje dva objasnjenja kako je Lika dobila ime. Jedna teorija veli da je Lika dobila ime po liku – sto je u hrvatskoj stokavskoj ikavici rijec za lijek. Po drugom tumacnju, Lika je dobila ime od grcke rijeci “likos” sto u prijvedo znaci vuk.

Danas na producju Like zivi svega 50,000 stanovnika, dok je prije samo 80 godina u Lici zivjelo preko 200,000 stanovnika. Na posljednjem popisu stanovnistva iz 2001, Hrvati cine apsolutni vecinu stanovnistva Like sa 86%. Srbi cine manjinu u opcinama Gracac, Plaski, Plitvicika Jezera i UDbina. U porducuju Gospica, Otocca, Lovinca i Brinja Srba gotovo i nema.

Kratka Istorija Like

U prethistorijsko i antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I. stoljeću prije Krista pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora bila je samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati. Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili znatan broj Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države, dolazi do porasta stanovništva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Ugarsko – hrvatskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni, jer su većinu crkvi i utvrda uništili Turci. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje tiskare u Kosinju krajem 15. stoljeća.

Turski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne (1463.), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522. i 1524. turska vojska zauzima čitavo područje Like, s iznimkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo dijelom prihvaća islamsku vjeru, a pojavljuju se i prvi pravoslavni Vlasi. Turci su za ovaj prostor 1580. osnovali Lički (Krčki) sandžak sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje potrajalo je sve do velikog austrijsko – turskog rata (1683.-1699.), u kojem je pod vodstvom katoličkog svećenika Marka Mesića masovno sudjelovalo preostalo katoličko stanovništvo te je oslobođena čitava Lika osim Ličkog Pounja.

Nakon protjerivanja Turaka očekivao se povratak Like pod vlast hrvatskog bana. Međutim, Habsburška monarhija stavila ju je pod izravnu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine. Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. osnovan je posebni vojno – upravni teritorij Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstila kontrola nad ovim krajem. Usporedno sa stvaranjem nove upravne organizacije, na ličko područje naseljava se novo stanovništvo, Hrvati Bunjevci i pravoslavni Vlasi (kasnije Srbi) koji su trebali poslužiti kao stalna vojska za potrebe bečkog dvora. Ta opća militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će utjecati na mentalitet njenog stanovništva. Godine 1881. pridružena je Banskoj Hrvatskoj. Od 1941. do 1945. u sklopu Nezavisne Države Hrvatske. Početkom Domovinskoga rata (1991.) dijelom su je okupirale srpske snage (1992.–1995. područje pod zaštitom UN-a). Oslobođena je 1995. godine.