Prije četiri dana sam ti poslao pismo. Danas ti počinjem pisati ovo i kada bude gotovo poslaću ti ga. Juče sam ti napisao telefaks sa namjerom da ga preko Saše i ostalih naših rođaka pokušam poslati.

Naime, juče je tu kod mene Sašin otac, Osmokrović D. i u razgovarajući došli smo do zaključka da se sa starom deviznom štednjom koja je ostala u ljubljanskoj banci ne može raspolagati, odnosno, ne može se platiti stan kao što je to slučaj sa onim štedišama koji su imali štednju u zagrebačkoj banci, odnosno, oni koji su zimus prenijeli novac iz ljubljanske u zagrebacku banku.

15.12.1992. utorak

Jutros si nas nazvao. Pitaš kako se hranim. Od nekih slabije, ali od mnogih puno bolje. Kažeš da si čuo da se slabo oblačim. ). Nisu na meni nova odjela ali ni stara da bi to nekom zapalo za oko. Ne znam od koga si to čuo niti je za mene to toliko važno. Znaš, ovamo nije vrijeme za parade. Neka ne bude gore pa će se nekako preživiti.

Džordž Rokić je došao iz Njemačke prije tri dana. Možda se opet bude tamo vratio ako bude prilike. Ali, sada je trenutno tu. Pisao sam ti da mi pošalješ slika, da ti podignemo pasoš, trebaće ti. Ali svakako, opet ti kažem da sačuvaš taj pasoš. Sreo sam Maru, rekao mi je da ti je poslao kasetu i pozdravlja te. Pozdravio te je i profesor Nišević.