19.11.1992. četvrtak

Evo mama ti ode u moje pouzeće da preda neke moje dokumente vezane za mirovinu. Ja već par mjeseci nisam išao u pouzeće, jednostavno ne želim da se sretnem sa pojedinim ljudima. Mama je predala u moje pouzeće dokumente za otkup stana i raspitala se za svinjsku polovicu, ali se još ne zna hoće li biti ili ne.

21.11.1992. subota

Mama i ja smo bili na tržnici u Utrini. Ako te zanimaju neke cijene, one su na današnji dan, bolja kvaliteta suve slanine je 7.308 HRD, kilogram svinjetine bez kosti svežeg mesa je 3.600 dinara. Litra najobičnijeg mlijeka je od danas 300 dinara. Poskupio je od danas i kruv, ne znam koliko. Večeras su bili kod nas Rokići.

22.11.1992. nedelja

Evo dođoh iz dućana sa Utrina. Kupio sam kvalitetnijeg mlijeka jer nije bilo jeftinijeg. Kupio sam dvije politre po 221 dinar, odnosno, litra 442 HRD. Išao sam danas kod jednog moga rođaka iz zavičaja, Ćaćike . On je otkupio prije dva mjeseca dovosoban stan za 11.000 DEM a sada ga je prodao za 70.000 DEM, ali je problem iznjeti novac jer ga carina, ako ga nađe, uzme, a on bi hteo da seli prema istoku. Ovaj naš stan ja za keš, do 25.12.1992. mogu otkupiti za nekih 8.500 DEM i prodati za nekih 70.000 DEM, ali treba imati keš i treba znati šta kupiti i gdje.

25.11.1992. srijeda

Jutros me je nazvao Josipović Franjo da mu pomognem utovariti nekoliko vreća sa pijeskom na kamion. Te su vreće ostavljene na ulazna vrata kao moguća zaštita od bombordovanja. Ljudima koji prolaze u šali kažemo: „Eto, više nema rata, rat je završio, tako kažu na TV-u.” Neki se ljudi ljute i kažu: „Kako je rat završio a puca se i gine na sve strane?” I sve u tom smislu…

Odlazim u dućan tražiti crnog kruva u dućanu iza banke preko puta Velesajma. Pun dućan ljudi čeka crni, jeftiniji kruv, koga dolazi malo, svega oko 203 od sveukupnih pekarskih proizvoda. Ti ljudi stoje oko tri sata, čekaju kruv. Došlo je neplanirano do nekog zastoja. Ljudi su mirni, ne gunđaju, meni neugodno. Odlazim preko tramvajske pruge u dućan na Velesajam, trgovkinja kaže, nema više crnog kruva. Jedna mušterija pokazuje trgovkinji na sanduk i kaže: „Ono je crni kruv.” A trgovkinja kaže: „Da, to je za nas, mi radimo do 14h pa i mi imamo pravo na crni kruv.” Vraćam se u prvi dućan. Tu ljudi još uvijek čekaju u redu. Dolazi mali kombi i dovozi 100 komada kruva. Kao poslijednji uzimam tri kruva, dakle, ukupno 2.10 kg. Jedan kruv je težak 0.70 kg. Onaj ko će doći iza mene neće moći kupiti crni kruv po 100 dinara, nego bijeli koji je od 280 – 320 kg i više.

U Zagrebu je još dobro, ali tamo gdje je rat, tamo je nemaština, tamo je smrt i zločin. Najveći zločin učinili su moćnici koji su razbili Jugoslaviju politički, onda vojno. Zati šalju humanitarnu pomoć i naravno orušje. Ti moćnici nikada neće priznati svoj zločin. Zapamti sine, niko nije sâm uzeo olovku i napisao sebi da je kriv, da je on uzorčnik nekom nedjelu.