Pamćenje naroda i pojedinaca o minuloj prošlost, vrlo je važno za orjentaciju u budućnost, kako pojedinaca, tako familija, naroda i svekolikog čovječanstva. Istorija je učiteljica života, rekao je Ciceron, rimski govornik, filozof i političar.

Ako imamo u mislima neko dobro i plemenito djelo onda ga treba memorirati i činiti da se takova djela ponavljaju i prenose na mlađe generacije, to će im biti dobra pouka na životnom putu..

Ako imamo neku nepravdi koju nam je neko ili mi nekom nanjeli onda moramo sve učiniti da se to nikad više ne dogodi i da se nikad nedjelo ne zaboravi i ne ponovi..

Neprekidno se vraćam u mislima u vrijeme i prostor moga djetinjstva, posebno kad se nađem u rodnom zavičaju , onda mi dolaze misli iz moga ranog djetinjsta, tako da mi se čini da ja što mislim i “vidim”. Naviru mi u misli razna pitanja. Zašto je ovo ili ono moralo tako biti ?. Pitanja nadolaze ali odgovora nema, jedini odgovor je tako je moralo biti.

Zaista događaji kojih sećam dogodili poprlično davno jer je činjenica da se pisar rodio 27.01.1936 godine, možda nešto i ranije, ali nije sporno da je na Savindan upisam u matičnu knjigu rođenih u hramu Svetog oca Nikole u Zrmanji-Lika.

Prvo moje dobro upamćeno pamćenje, koje prvi put stavljam na papir, bolje rečeno prvi put kao ”polupismen” pišem na kompjuteru, danas na dan 20.02.2011 godine, pišem o događaju kojeg pamtim i “vidim” iz ljetnog mjeseca 1941 godine.