Brzi poraz Jugoslavenske vojske iznenadio je sve pa i komuniste Gračaca, ali ih nije obeshrabrio. Kotarski komitet KPH Gračaca, na čelu s Gojkom Polovinom, preko komandira žandarmerijskog voda u Gračacu poručnika Dušana Drakulića, člana KPJ, podijelio je rezervne žandarmerijske puške ljudima spremnim da spriječe ustaše da zauzmu vlast u Gračacu.

Oni su zajedno s odredom mornara mornaričkog oficira Mirka Plajvajsa na prilazima gradu od Lovinca razbili ustaše koji su pošli u Gračac, što je usporilo i pokret Talijana iz Gospića za Knin, koji su 13. aprila ušli u Gračac i produžili za Knin. Po njihovom prolazu ustaše su uspostavile svoju vlast u Gračacu.

NDH je preuzela aparat stare vlasti i u njemu izvršile izmjene, postavljajući svoje ljude. Uspostavu fašističke NDH olakšao je Maček sa svojom »seljačkom zaštitom« koja je u momentu proglašenja NDH postala glavna ustaška oružana snaga. Jače ustaške snage posjele su Gračac i Lovinac, a slabije Bruvno i Zrmanju. Izuzev ustaša i žandara u Bruvnu svi ostali naoružani bili su koncentrisani duž željezničke pruge i ceste Knin—Gračac—Gospić.

U ostalom dijelu kotara bilo je malo ustaša, a u Mazimu ih nije ni bilo. Kad je počeo teror ustaša, postojale su realne mogućnosti za sklanjanje progonjenih ljudi. Međutim, većina ljudi nije vjerovala da su moguća takva zvjerstva, da ustaše bezobzirno muče i ubijaju, pa su mnogi uhvaćeni i zvjerski ubijeni, a da prethodno nisu pokušali da izbjegnu hvatanje i odvođenje na klanicu.

Središte ustaškog terora bilo je u Gračacu, gdje je najviše ljudi pobijeno, potom u Lovincu. Interesantno je napomenuti da su prvi ustaški rukovodioci u Bruvnu i Ploči bili protiv ubijanja Srba, zbog čega su smijenjeni i dovedeni drugi koji nisu prezali od zločina. Vojni obveznici gračačkog kotara kao rezervisti pripadali su Jadranskoj diviziji Jugoslovenske vojske u Kninu. Poslije raspada ove divizije oni su iz vojske donijeli, vjerovatno, oko 700 pušaka. Ustaše su uložile velike napore da pokupe te puške, pri čemu su imali vrlo malo uspjeha. Moguće da i u njihovom saznanju, da u selima ima dosta oružja, leži uzdržavanje da pristupe masovnom ubijanju u zrmanjskoj, bruvanjskoj i mazinskoj općini i da nisu uporno tražili i progonili ljude koji su pobjegli od kuća.

Hrvatska sela lovinačke općine dala su kotaru, pa i Lici, najviše španskih boraca. U tim selima je KPJ između dva rata imala znatan uticaj, Međutim, Mile Budak, doglavnik Ante Pavelića, rodom iz Sv. Roka, zajedno s ostalim ustaškim zločincima, ustremio se da nemilosrdnim terorom razbije uticaj KPJ i likvidira njene aktiviste Hrvate i Srbe. Ipak, i pored terora, nisu dobili masovnu podršku Hrvata, niti su ih u ustanku mogli pokrenuti da guše ustanak u susjednim srpskim selima.  Uspostava ustaške vlasti u Gračacu i teror ustaša primorali su KPJ da pređe u još veću ilegalnost. Sekretar KK Gojko Polovina napustio je Gračac i sklonio se kod rodbine i prijatelja u planini iznad rodnog Dobrosela.

Odatle je održavao vezu s Nikolom Krajnovićem koji je rukovodio partijskom organizacijom u Gračacu dok i on nije otišao u Dalmaciju da izbjegne hapšenje. Gojko je do ustanka održavao vezu s članovima Partije i aktivistima u općinama Mazin i Bruvno. Pojačani teror ustaša pokrenuo je velik broj ljudi da se skloni od kuće u šume i na druga sigurnija mjesta.

Članovi Partije, sikojevci i brojni simpatizeri djelovali su među ljudima koji su izbjegli od ustaškog terora, ukazujući im na nužnost borbe, osobito poslije napada fašističke Njemačke na SSSR. U drugoj polovini jula 1941. intenzivirane su pripreme za ustanak. Glišo Ćuk i Ilija Radaković uspostavljaju vezu s organizatorima ustanka u Srbu i s drvarskim komunistima, gdje dobijaju direktivu za ustanak i za formiranje gerilskog odreda.

Partijska organizacija u Mazinu dobila je od Gojka Polovine direktivu za ustanak. I Bićo Kesić s područja gračačke općine uspostavio je vezu s Gojkom Polovinom. Na putu za Drvar radi dogovora s KK KPJ Drvar o organizaciji ustanka Gojika je ustanak zatekao u Zavlači, općina Srb. Prekinuo je put i odatle je poslao naređenje za ustanak članovima Partije i aktivistima u gračačkom i lapačkom kotaru iako pripreme za ustanak nisu bile završene.

Iako više nije bilo vremena da se izvrše temeljitije pripreme i razrade planovi za ustanak, ove naredbe su doprinijele da u masovnom ustanku ne prevlada stihija. Ustanak je počeo 27. jula 1941. Borci Mazina su istog dana pred noć oslobodili Mazin. Deveti gerilski odred, formiran 27. jula od boraca zrmanjske općine sjeverno od Zrmanjskog klanca, izjutra 28. jula oslobodio je Otrić, a potom je komanda odreda s grupom boraca, zajedno s borcima Zrmanje učestvovala u oslobođenju Zrmanje.

Nakon oslobođenja Zrmanje formiran je 10. gerilski odred. Po oslobođenju općine ova dva odreda nisu ostala da pasivno brane teritorij svoje općine nego su produžila dejstva u susjedne općine: 10. gerilski odred je s dijelom snaga, zajedno s Dalmatincima, učestvovao u likvidaciji snaga NDH u Erveniku, a 9. gerilski odred je, zajedno s borcima općine Gračac, oslobodio Malovan i izbio pred Gračac. Borci općine Bruvno su 29. jula oslobodili Bruvno zajedno s ustanicima iz Mazina. Oni su zaposjeli položaje na Vodenoj glavi i Šalobanici spremni da odbiju intervenciju neprijatelja iz Gračaca i Udbine. U izviđanju na neprijatelja u Gračacu poginuo je Nikola Pokrajac, član KPJ i komandant ustanika Bruvna.
U Ploči 31. jula, dok su se Pločani dogovarali o dizanju ustanka, ustaše su počele pokolj u selu. Sutradan su borci Ploče digli ustanak i posjeli Međvjeđavaču s koje su odbili napad ustaša iz Lovinca i Ploče.

Nakon izvršenih priprema 5. augusta su oslobodili Ploču. S obzirom na bolje veze lovinačka općina od ustanka do 1943. godine bila je priključena gospićkom kotaru. Razvoj NOR-a u ovoj općini je išao uzlaznom linijom, uz poznate teškoće u hrvatskim selima.