ZATVOR U KNINU
Poslije podne iz pravca Rakića i Jarića dolazilo su njemci talijani i dovodile familije iz ovih kuća žene i djecu, tu je bio „Ćeva“ koji je galamio šutira nogom koga je dohvatio, dok je Miku Rakić koja je nosila dijete u naručju staro par mjeseci, najviše tukao. Miku je tuka vjerovatno zato što kod kuće nije bio njem muž Milan Rakić inače odbornik u Ruištima koji se sklonio u šumu, zatim što su njena dva brata i Milanova dva brata bili u partizanima i to je monstrum „Ćeva“ sigurno znao pa se junački iskaljivao na nemoćnima.
Narediše nama i našim rođacim da krenemo i tako na vrh Crnog vrha nađe se preko sto ljudu najviše djece i žena nekoliko njemaca i talijana, te neki ljudi ni vojnici ni civili koji su prijeteljski nakratko ćaskali sa „Ćevom“. Sa tog vrha mogao se vidjeti po par vojnika koji idu iza nas sa Ruišta i tako nekolicina je išla niza stranu prema cesti u Zrmanj. Bilo bi puno jednostavnije da su nas terali sa postojećim putem niz klanac. Moguće je da su se bojali da ne budu napadnuti od partizana u uskom klancu pa su se odlučili na visinsku dobro preglednu kotu.
Nitko od nas „Zarobljenika“ nije znao kud nas vode, mislilo se sve najgore , nije bilo ni malo nade da bi se sva ova patnja mogla završiti dobrom, nego samo zlom.
Najedanput kad smo se nalazili na vrhu Crnog vrha sa kojeg se vide i Ruišta i Zrmanja kao u čaši, nasta galama među četnicima i onim par ljudi nama nejasnim,
„Ćeva“ se luđački derao, urlao: „pobjegao je majku mu kumunističku, idem ga naći da psa ubijem“. Krenu natrag prema Ruištima, onaj mlađi četnik i još dvojica, ga sprečiše da neide tražiti bjegunca .
Shvatili smo da je njihov zarobljenik i nosač , a naš partizan pobjegao, svima nam bi lakše ali se nismo mogli glasno radovali jer bi nas to moglo .skupo koštati.
Nama i ako tada nepoznati bjegunac, očevidac i vjerodostojni svjedok, naše zajeničke nesreće i stradanja, rizičnom po život bježanijom pobjegao je u život.
Narodna poslovica kaže:——„Bjegunčeva majka nikad ne plače“—.
Nas gole i bose gladne i žedne, dotjeraše do ceste, tu nas utovariše kamione u kojima je vidljivo da su prevozili neku vjerovatno opljakanu stoku, te nas odvezoše u Knin i zatvoriše u neke prostorije, tu nam davaše i nekakvu prehranu i nakon oko osam dana pod pratnjom naouružanih njemačkih vojnika izvedoše na Staru Stražu i pustiše da idemo pješke preko Radučića na spaljena kućišta u Ruišta.
Nikada nije utvrđeno kuda su nas planirali poslati, ali je najbliža istini priča, da smo bili namenjeni za logor Jasenovac, te da nas je iz Knina izvukao trgovac iz Zrmanje Ilija Vukobrat, uvjerivši njemce, da imamo tifus i da smo nepodesni za transport.
Ova teza ima logiku, kad su nas izvodili iz Knina išli smo pješke, sa leve i desne strane na odstojanju sprovodili su nas njemački vojnici oružijem na gotovs, tako da je ličilo da nas vode na streljanje Međutim ovo ima svoju logiku. Nisu nam se približavali jer za njih mismo bili „Tifusari“ a čuvali su nas da neko ne pobjegne u Knin i ne raširi zarazu.
Izlaskom na Staru Stražu u našu blizinu dođe njemačka crna limuzina iz koje su izašla dva njemačka oficira i Ilija Vukobrat ( majka pisara dobro ga znala) i rekao. „Narode idite kućama preko Radučića sigurnije je, čuvajte se iz ovih se kandži teško izlazi—–Nama njemački oficiri nisu prilazili ostali da stoje uz auto, Dali su se i oni bojali tifusne zaraze ??——, Vjerovatno da.
HVALA