Vrućina je bila toga ljetnog dana ratne 1943 godine. Slabe partizanske snage, njih dvadesetak, slabo naouružane, loše odjevene, više gladne nego site, ali duhovno spremne da se po svome programu bore protiv fašističkog okupatora  i domaćih izdajnika, do slobode i pravednijeg društvenog uređenja, bile su na svojem položaju, ne motreći dovoljno budno na svoje neprijatelje.

Ovaj partizanski položaj nalazio se između Ruišta i Javornika sa jedne i doline Zrmanje sa druge strane, na brdskom uzvišenju na potezu od brda Vrbice do brda, Koma u dužini oko 1800 metara.

Operativni zadatak boraca na položaju je bio da budno motre da neprijateljske snage iz doline Zrmanje sa istočne strane ne prodru u Ruišta na zapadnu stranu.

Njemačke, talijanske i četničke snage, gotovo čitavog rata kontrolirali su Zrmajsku dolinu i cestu Gračac-Knin. Partiani su držali Ruišta i Javornik, gdje su imali logističku podršku, tako da su neprijateljske snage, više puta zauzimale Ruišta, ali odmah ili nakon nekoliko dana napuštale i povlačile se u Zrmaju.

Njemačko-talijanske snage (sa nekolicinom četnika) brojne i dobro naouružane, u jutarnje časove krenuli su u Ruišta i neprimjetno došli do  partizanskih položaja.

Kada su partizani vidjeli kojom snagom neprijatelj ide na njih, povukli su se bježeći u dubinu prema zapadu. Od jednog do drugog došla je komanda tiho rečena „NE PUCAJ, POVUCI  SE ŠTO BRŽE“. Učesnici povlačenja-bježanije, uspješno se povukoše prema zapadu. Samo jednog uhvatiše-zarobiše i da nebi ovog zarobljenika, nebi bilo ni ove priče u kojoj je on glavnik junak iako je pobjegao sa bojnog polja. Ali imat će on opet sreće, ponovno će pobeći.

Do 1943 . bilo je više akcija njemačko-talijanskih snaga. Ali ova je bila najteža i ako u ovoj akciji nije niko poginuo od zaraćenih strana, jer borbe nije ni bilo. Bilo je bombardovanje Ruišta 1942 godine, posebno Bakulinog dola (prve  3+1 kuće do Zrmanje) jer se tu nalazila partizanska bolnica.

Kada bi se na neki način osjetilo ili posumljalo da će naići neprijateljska ofenziva, onda bi se u dubinu šume povlačile cijele familije ili bi djelomično ostajali samo starci na kućištima. Obavezno radnosposobni muškarci sklanjali bi se u šumu, zbog opasnosti da ih se ne mobiliše za vojsku ili liferuje na prisilni rad u Njemačku, te uvek prisutan strah od moguće likvidacije. U Njemačkoj na prisilnom radu iz Ruišta bili su:Vujić Petar, Jarić Milan  i Ćuk Nikola-Gavić.

Toga vrućeg dana jedna manja grupica njemačko- talijanskih vojnika opkolila je našu kuću (rodna kuća pisara ove priče) i sakupilo ispred kuće nas devetero: roditelje i nas sedmero djece najmlađe jednu godinu najstarijre 13 godina. Najstariji brat Dušan ili se bio sakrijo ili je već bio u partizanima, je kasnije poginuo u Stankovcima kod Šibenika 1945 godine

Ova kuća je bila prva na redu, zatim dve kuće naših rođaka u kojima su bile dvije familije, te tako redom po svim Ruištima i Javorniku. Narediše nam da stanemo kod temelja od ranije izgorjele kukuruzane. Istog  momenta tu se nađoše dvijica četnika, jedan nešto stariji duge kose, male brade, kojeg smo mi nazvali „Ćeva“ takav nam je ostao u pamćenju. Mlađi četnik imao je kraću kosu, malu možda čak i nikakvu bradu. Oba su bila srednje razvijena, imali su neke uniforme i četničke kokarde na kapama, te naoružani puškama.

„Ćeva“ je  ispred sebe gurao i  u zadnjicu lagano udara nogama, mladića dvadesetih godina, vezanog sa rukama napred. Mladić je imao na leđima veliki rusak a u tome rusaku moglo se primjeiti da je neka kanta ili više kanata. Momak je izgledao otrcano – na njemu je skromna odjeća isparana, trike trake (gandije) dosta rastrgane, bez kape. Prepoznašemo mi uhapšenika da smo ga viđali negdje tu sa partizanima, ali nismo znali ni ko je otkud je, Nismo ništa znali niti o četnicima, jer je „Ćeva“ govorio kao mi dok je mlađi četnik šutio i posmatrao.

Doznaćemo sve pojedinosti o njima poslije rata.

„Ćeva“ jako ošamari zarobljenika i nekako ga postavi uz zid kuće tako da mu je teret koji mu  je bio vezan na leđima bio naslonjen na zid što mu je bilo lakše jer je stajao a bio je slabije fizčke konstrukcije – dosta mršav. Budući da je bio bliže nas primjetišmo da ima modrice po licu, koje su mogle biti nanešene samo udarcima.

Nakon ove pripreme naredi domaćinu (mom ocu) da priđe do zarobljenika i kad ovaj priđe „Ćeva“ preteći reče obadvojici : – „Drugovi komunisti da li se poznajete“,

Otac mirno reče: – „ Nikad nisam bio niti ću kada biti, a njega ne poznajem !“.

Reakcija „Ćeve“ bila je takova da je brzo skinuo pušku sa svog ramena i snažno udari, svoga sugovornika, da se odmah našao na zemlji, te ga nastavio cipelariti, luđaki vikati diži se izgovarajući najpogrdnije riječi.

Njemački i talijanski vojnici  okolo su se motali, dok je jedan njemac sedeći na bunaru, sa strojnicom preko koljena sve ovo mirno posmatrao. Dva talijana iz pušaka otvoriše vatru na nekoliko kokošiju, koje su se motale po ledini, kako zapucaju kokoši samo malo poskoče, tako nekoliko puta – ne ubiše ni jednu.

Njemac koji je sjedio na bunaru ustade i iz rafala ubi nekoliko kokošiju, talijani pokupiše kokoške, njemac se vrati ponovno sjede nastavi posmatrati „Ćevino“ brutalno prebijanje slabijeg od sebe.

Četnik „Ćeva“ i dalje ju tukao moga oca, vičeći: „Zašto si sina poslao u partizane ( znači znao je da je Dušan otišao u partizane, kad ga nema kod kuće ) a ne nama da se bori protiv ustaša i muslimana. Idi pali svoju kuću. Ubit ću te“.

Ovo mi djeca držeći se majci za suknju sa ogromnim strahom gledamo. Te sve  gleda svezani zarobljenik, kao i njemac koji  sjedi na bunaru pod čijim se nazorom  sve ovo događa.

Četnik „Ćeva“ prestade tući oca, dođe i stade ispred nas, nakako se uspravi kao ukoči, skide sa opasača bombu i viknu: – „Sad ću Vas sve pobiti“ ,te htede kaiš od bombe da stavi u zube ( talijanske boombe se aktiviraju čupanjem gumenog kaiška), a njemac koji je sjedio na bunaru, ustajući viknu   „NIKS“,, te priđe „Ćevi“ i rukom pokaza na oca i reče KOMUNIST.

Tako su „Ćeva“ i neki njemac učlanili u KPJ Ćuk Petra ( 1900-1956) , koji nije nikada bio član nijedne partije, ali je ipak kao „član“  bio teško prebijen, što je  ostavilo, doživotne posledice.

Četnik „Ćeva“ nastavi još snažnije tući svoju žrtvu, koja postaje sve nemoćnija, vičući ; „Lježi da te koljem“ udarajući je kundakom od puške, žrtva se nađe ponovno na zemlji kojoj se u tren oka  „Ćeva“ sjedajući na prsa, podvijajući, ruke žrtve pod svoja koljena, te izvadi nož koji sjevnu na ljetnom suncu.

Njemac koji je ustajući sa bunara izgovorio spasonosno „NIKS“.

Najmlađi sin žrtve, brat pisara ovih redova Stanimir (Stanko) u  tim trenucima otrčao je do naših  rođaka komšija, vičući da  kolju ; – „Oca Peru.“. Stanko sada (74) jedini živi , na rodnom kućištu.—- lokaciji opisanih događaja.

Njemac koji je sigurno imao neke nadležnosti od svoje komande, dade znak „Ćevi“ da se udalji od nas nekih petnaest metara, ode istera par krava iz podruma i pregleda štale i sve zapali, kuću i štalu, koje su bile pod istim krovom. štala je bila puna sjena i sve planu. Mi svi tužni i njemi gledamo kako gori naša kuća, ali smo malo odahnuli jer bar na momenat prestala opasnost od smrti i teškog zlostavljanja.

Nakon oko dva sata terorisanja, nekoliko njemaca i talijana, te dva navedena četnika sa njihovim natovarenim zarobljenikom odoše prema Rakića kućama, udaljena oko kilometar zapadno. Kod nas ostaše dva tri talijana da paze na nas i nisu nas dirali. Njuškali su da što upljačkaju – uglavnom kokoši i jaja a već su prije ubili jeednu svinju i odrezali samo pršute i odnjeli – ostalo su bacili.