NIKOLJDAN

Šesdesetih godina dvadisetog vijeka u obnovljenoj kući u Ruištima u povećoj sobi u kojoj je smješten poveći šporet na drva, sa dvostrukom namjenom, za kuhanje i za zagrijavanje u šporetu gori vatra, iz koje se čuje lagano pucketanje suhe grabovine, nastavlja se proslavom krsne slave  svetog Nikole.

U jednoj četvrtini sobe malo prema uglu nalazi se poveći sto sa drvenim stolicama i jedna klupi do zida, na stolu se nalaze dvije tepsije pečenog mesa, sa ostalim prilozima, salatom kruhom, flašama čašama , te ostalim prigodnim rekvizitima. Noć nailazi  na zidu sobe upaljena petrolejska lampa.

Za punim stolom sjedi nekoliko mlađih ljudu, kojima se neko nakratko pridruži malo proljudika pa ode,  neko opet dođe pa ode. Naime za slavu Nikoljdana ije baš jednostavno „regrutovati“ zvanice jer skoro svi u Ruištima slave Nikoljdan . Ćukovi, Rakići, Brkići  i  Jarići.

Od domaćih prisutni su: Majka i baka Jeka, njena tri sina Trivun sa suprugom Danicom,trije djece, Nikolom i Stankom.Najstariji   Simo i najmlađa Mira nisu došli iz Zadra. Od rodbine i komšija koji istog dana imaju slavu poneko dođe nakratko i ode to bi se mogao nazvati promenjivi sastav.

Stalni sastav bio je: Dušan Budimir-Mađor, Drago Čanak, Dušan Grbić, Todor Vujić, Manda Popović, Trivunova tašta (punica). i naravno Petar Travica-Antipetar, koji sjadi u vrh stola, kao neka vrsta počasnog mjesta.

Nema neke posebne navale na pečenje i druga posluženja, jer se na ovom zadatku dosta radilo od podne do naveče, društvo je dobrog raspoloženja i živo se razgovara o koje čemu, od lovstva, poljoprivrede, pčelarstva prošlih događaja do budućih planova., nema neke posebne teme.

Todor Vujić srknu malo vina, pa reče: „Znateli vi ljudi da se prema crkvenim kanonima danas treba postiti, sveti Nikola pada u vreme posta i to je posna slava a mi smo danas mrsili, možda i grešili.

Pogledaga Drago Čanak i reče: Vidi,..vidi, našeg Todorine, ma,..ljudi, on se najprije nakrka, pečene krmetine i debeloga mesa ovnovoga, pa se seti greha, nije grešio dok je u svoj tanjir ubaciva veće i masnije komade, neka Ti je Todore nazdravlje., ja volim da vidim kad neko dobro jede, neka Ti je nazdravlje.

Todor će glasni smejući se: „Nisam se ja danas sjetio ja to moj prijatelju Drago vrlo dobro znam. Nisam hteo reći prije nego što se svi omrsimo, ja sam se žrtovao za sve Vas pa možemo nastaviti. Nebi bilo pošteno mi koji smo na Vrbici  kod Tebe jeli pečenicu za svetog Aranđela  tako dobru da takove niđe nema, pa da Ti ovde postiš, to bilo sramota za domaćine.

Uključuje se Trivun u razgovor i saopštava:….“Ovo pitanje u ovoj kući rješeno je davno, naš đed Trivun  ( 1856-1943) ima je tri zeta i oni mu poručiše, da neće dolaziti na  posnu krsnu slavu.  Đed se uplaši što će reći selo pa odmah  odjuri do popa. Pope imam veliku nevolju neće zetovi da dođu na slavu a to je za mene., bruka i sramota, što da radim?.   Pop đedu reče mrsi za slavu. Bog i sveti Nikola će da Te  razumiju i oproste zetovi neće.“

Još nešto o đedu Trivunu, on je ratovao u Bosni na strani Austrougarske, protiv Turske (1875-1876), navodno je bio u četi Petra Mrkonjića ( kasnije kralja Srbije i Jugoslavije) za ove zasluge dobijo je zemlju u Banatskom Karađorđevu, gdje je i umro. Nego mogao bi nam nešto o svojim ratnim danima ispričati kumovski Antipetar, ovde ima onih koji o tome malo znaju.

Todor Vujić na Trivunovu sugestiju da bi isprivicirao Petra Travicu sa podsmjehom odmahnu rukom prema njemu i reče. ..“Davno je to bilo Antipetar je to zaboravio“….
Reagovao je odmah Antipetar i malo se preko stola unese u lice Todoru i reče: „Ti meni da kažeš da sam ja  zaboravi ono što se nemože i nesmije zaboraviti. Imao si oko nepunih šest godina, kada su me tukli kod tvoje kuće, kad su sve zapalili. Na mene su natovarili sav med  tvoga oca Perice i strica Marka i doterali ovde, svega se sećam, Ti si tada pišao u gaće koje nisi ni imao.  Jamčim da pamtim svaku sitnicu.