OBNOVA  i  NEMAŠTINA

Rat iza nas  ratne rane tu sa nama ispred nas, nemaština i siromaštvo, nema kuće, nema krova nad glavom, nema mnogih u životu, mnogi se neće nikad vratit, ostali negdje na vječnoj straži. Preživljava se teško,, najvažnije je živa glava na ramenu, postoji nada, nada je misli na budućnost, ne zaboravi prošlost.

Nemaština je velika, toj se nevolji   narod usprotivi na organiziranoj obnovi kuća, izgradnjom puteva sa dosta oskudnim sredstvima, država dade osnovne tada dostupne građevinske matrijale. Prvih dve godine teško je bilo doći do prehrambenih artikalo,  zadovoljavalo se sa najskromnijim.

Pjesme koje su se u to vreme pjevale dočaravaju, kako duhovno nadahnuće, tako i životni standar što se najbolje ogleda u pjesmama koje narod pjeva evo neke:
Ej palento rasla na kamenu,——-ja te volimj jesti začinjenu .——Oj palento majke Božije cveće, —— nema onog ko te jesti neće. –Prve dve godine nakon rata čula  se i ova :

—-Oj Staljine tebe narod pita—–gđe si našeg školovao Tita,.
Oj Staljine sirotinjski Bože,——-pošalji nam za opanke kože,—jer bez kože nema ni gandija živio nam Tito i partija.

Kad je došlo do infobiroa onda se okrenula ploča pa se pjevalo;  Oj Staljine stara bako, —-nevara se Tito lako,—-ne vara se Tito borac niti Peko crnogorac.  Djevojke su ponekad  zapjevušile :  Majko moja podaj me za borca, „41“ dobrovoljca,———Koji nema ni  kuće ni stoca

Pojedine familije počeše se kolonizirati u Bački Gračac u Vojvodinu, zemlja koja je ranije pripadala njima dodjeljivala se onima koji su ostajali. Neki odoše pa se vratiše, svi se brđani ne navikoše na ravnicu.

Poče se sa osnivanjem Seljačkih radnih zadruga (SRZ), počeše pritisci lokalnih vlasti za ulazak seoskih domaćinstva u SRZ. Odmah nakon ovog nekako naglo utihnuše pjesme o Titu i Staljinu. Nakon nepune tri godine raspustiše-rasformiraše se SRZ  sve uđe u mirnije vode i krenu napred.

Gotovo svakodnevno se govorilo o posljedicama  i rezultatima rata, to je tema koja se morala obrađivati, jer trebalo znati koliko je, kako i gdje poginulo, znati  se gdje je grobno mjesto, radi obilježavanja ili prekopavanja posmrtnih ostataka, Sređivanje administracije, upisivanje u knjige rođenih, vjenčanih, umrlih, jer su mnoge knjige propale u ratu,   poslova je bilo na pretek.

Naravno da smo se raspitivali, za aktere ove priče čije vojevanje njih  dvojice odnosno sveopšteg vojevanje, ostavi neizbris pečet na ljudima ovog podneblja u širem smislu čitavog svijeta.

Doznašmo i utvrdišmo da je  uhapšenik , ljetnog dana ratne 1943 godine,sa privezanim tovarom na leđima bio   Petar Travica iz sela Kočević, sjeverno od  Ervenika, Dalmacija,, južno od Ruišta, te da je preživio rat.

Doznašmo da  je odmah poslije rata bi neko vreme u miliciji, da je  ispunjavao sve tražene uvjete, ali je bio nepismen pa  nije mogao ostati u policiji. Iz ove istine komedijaši  stvoriše se priču :  „Pismen je bio Petrov patrolni drug ne baš sasvim,—mješao ćirilicu i latinicu,——, nije znao baš sva slova,,  dok su bili u patroli, naiđu na mrtvog čovjeka pred nekim bircuzom, neka slova u natpisu na bircuzu, nisu im bila jasna. Da bi  mogli napisti izvještaj pokojnika su odnjeli pred poštu i napisali,  zvaničan izvještaj:—–„Nađen mrtav pred poštom.“

Nakon saznanja izmjenuše se pozdravi preko prolaznika-namjernika, te obostrano se dogovoriše sudionici zajedničke sudbine u stradanju ljeta 1943 godine., da se sretnu. Tom prilikom doznašmo da ima nadimak   APETAR da mu je to navodno konspirativno – tajno ime iz rata., što je i moguće.

Također dobišmo informaje da je  batinaš „Ćeva“ Sučević  Stevan zvani „Rutalj“ sa Otrića iz kuća sa raskrsnice na cesti Gračac-Knin-Srb, pri kraju rata  negdje u Dalmaciji bio uhapšen od strane partizana, da mu je održano  suđenje i da je streljan.

Sigurno suđenje nije dugo trajalo, jer preko kurira u Ruišta došla je  poruka, da dođe  svjedok iz Ruišta , da posvjedoči  o  „Ćevinom“ zlostavljanju. Svjedok se zaista uputio na ročitše. Kada je došao do pola puta sreo  ga je drugi kurir i rekao da se vrati , jer je streljanje izvršeno.